Međutim, danas u miru postoje mnogi oni koji, svjesno ili nesvjesno, truju ovaj grad, sapliću ga, podmeću mu, ruše ga, uništavaju, razaraju njegovu dušu. Ovdje je teško uspjeti, jer mnogi tuđi uspjeh vide kao svoj vlastiti neuspjeh. Zbog toga ne štede svoje jezike kako bi popljuvali onog uspješnog, hrabrog, drugačijeg, ne bi li time umanjili njegovu važnost.
Moj Maglaj je jedan prelijepi gradić u Srednjoj Bosni. Naslanja se na obale rijeke Bosne, koja ga čini posebno lijepim, upotpunjenim. Vrlo pregledan i jednostavan raspored glavnih ulica, kao i platani koji ih krase, daju posebnu draž ovom malehnom bosanskom gradiću. Moj Maglaj je i dan-danas jedan od najzelenijih gradova u BiH. Ima on i svoje kulturne spomenike, tvrđavu iznad grada koja ga danonoćno nadgleda i čuva od putnika zlonamjernika, zatim vjerske bogomolje koje svjedoće njegovu dugogodišnju multikulturalnu historiju, nekoliko nekropola stećaka, a ima nažalost i brojne spomenike podignute u čast palim borcima koji su stoljećima čuvali ovaj grad od inih dušmana. Nažalost, jer kamo sreće da se nisu imali kome podizati. Mnogi naši sugrađani su položili svoje živote da bismo mi danas mogli u miru, dostojasntvu i slobodi da živimo naše.
Međutim, danas u miru postoje mnogi oni koji, svjesno ili nesvjesno, truju ovaj grad, sapliću ga, podmeću mu, ruše ga, uništavaju, razaraju njegovu dušu. Ovdje je teško uspjeti, jer mnogi tuđi uspjeh vide kao svoj vlastiti neuspjeh. Zbog toga ne štede svoje jezike kako bi popljuvali onog uspješnog, hrabrog, drugačijeg, ne bi li time umanjili njegovu važnost. U takvoj sredini teško se odlučiti za nešto novo, bolje, drugačije. Uradiš li nešto što je drugačije od onoga što većina radi, makar bilo i dobro, pomjeriš li se i za centimetar od te učmale pasivne kolotečine, odmah postaješ meta stotina otrovnih jezika koji će te pokušati dotući do te mjere da zažališ što si se uopće usudio da pomisliš na promjenu. Jer ako si dobar, ti nenamjerno upireš prstom u njih, razotkrivaš njihove slabosti, ukazuješ na loše u njima, ti postaješ primjer mogućeg, utireš stazu promjene, a promjena je ono što oni ne podnose. Promjena zahtijeva akciju, djelovanje, trud, određeni napor. Oni to ne podnose. Oni radije sjede, ogovaraju, kritikuju, pljuju. Zato im ti i smetaš. Jer ti si svjedok da se može. Oni žive i postoje - ne može.
Rijetko gdje se može naći toliko razjedinjena zajednica ljudi kao ovdje, na ovom sićušnom djeliću Zemlje. Ovdje niko nikog ne voli, a svako se sa svakim grli. Niko nikog ne potpomaže, a svako se u svakoga kune. Ljudi su neiskreni, licemjerni. Prešućuju loše, kritikuju dobro. Prljavštinom prikrivaju čistoću. Raduju se i likuju nad tuđim neuspjehom. Ne možemo reći da nema imućnih ljudi, ali se njihovo imućstvo ne vidi nigdje osim u njihovim vlastitim kućama, dvorištima, parkinzima. Kada je neko poklonio nešto ovom gradu, zahvalio mu se što ga je odgojio, podigao, othranio i obranio? Kada smo se skupili u jednistvu i uradili nešto za ovaj grad, za sebe? Kada ćemo prestati kukati? Kada ćemo prestati iskati od drugih? Kada ćemo prestati tražiti svoju nafaku u nafaci drugog? Kada čemo prestati čekati da neko riješi naše probleme? Kada ćemo zajedno zasukati rukave?
U Maglaju postoji više akademika, doktora nauka i razno-raznih stručnjaka nego bilo gdje drugo. Možda stručnjak nije prava riječ, jer stručnjak je neko ko je specijaliziran za neku oblast nauke, života. Ovi naši su specijalizirani za sve oblasti (tuđeg) života. Oni su „stručnjaci“ za sport, politiku, religiju, ekonomiju, pravo i naravno u svakoj od ovih oblasti su oni najbolji, oni znaju kako treba a kako ne...Oni znaju ko se s kim posvađao, ko je s kim legao, ko je kome šta rekao, ko je koga prevario, zakinuo, znaju oni ko je vjernik a ko nije, znaju i ko u džamiju ide a ko ne, a znaju i među onima u džamiji ko ide radi sebe a ko radi drugih, znaju šta je hodža rekao na džumi iako su u džamiji samo Bajramom. Znaju koliku ko ima plaću i ko je kome štela (jer svi su primljeni na štelu). Znaju ko je koliko ukrao i kako? Znaju oni sve, al' ne i zaraditi svoj hljeb.
Posebno je izražen sukob grad-selo. Jednima je Maglaj od pruge do Bosne i od petlje do stadiona, sve ostalo je manje vrijedno. Ostatak općine je zatucan, nepismen, svi su seljačine, krkani, nedostojni njih – više rase – gradske raje. Ne smeta njima kada se hralji neko ko živi u gradu, ali im smeta kada se poluglasno oglasi onaj sa sela. Ne smetaju im široke hlače do pola guzice i kačket na stranu kod gradskog dijeteta, ali kad istu odjeću vide na onom sa sela, onda slijedi komentar tipa: „Vidi ovog seljačine matere ti, ne zna ni šta je obuk'o“. Ne može onaj sa sela slušati Dubiozu, Marlija, rep ili neku stranu muziku. Ne, ne, to je samo za njih urbane (kako samo mrzim tu riječ), a urban si naravno jedino ako si njihov, iz grada. Ovi drugi ne vole grad jer misle da su svi u njemu nafurani, umišljeni, šminkeri, mamini sinovi, kukavice. A nisu. Mnogo je onih koji razmišljaju normalno, zdravo. Nažalost kao i u mnogo čemu drugom, oni dobri su tihi, oni loši su glasni i ne ušućuju. Zbog njih oni tihi ne mogu da dođu do izražaja. I opet kao i u mnogo čemu drugom, fali razgovora, druženja jednih sa drugim. Ja sam živio i na selu i u gradu, razumijem život i u jednoj i u drugoj sredini. Volim i jedno i drugo. Volio bih da i jedni i drugi imaju moje iskustvo, siguran sam da bi mnogo drugačije razmišljali jedni o drugima.
Pročitam svoj tekst ponovo i vidim dosta je tmuran, kritičan. Znam, vjerovatno je slična situacija i u drugim gradovima. Ali mene ne boli stanje drugdje, mene boli ovo ovdje, ovo što je moje. Ne trudim se da popravim ono do čega mi nije stalo, nego ono što volim. Zato iznosim svoje stavove o svom Maglaju i nisu ovako crni zato što ga mrzim, nego zato što ga volim. Započeo sam tekst sa onim lijepim u Maglaju i napisao malo, ne zato što se malo šta lijepog ima reći o ovom gradu, nego zato što ne znamo cijeniti ono dobro, makar bilo i malo, pa kako onda da cijenimo nešto više. I da, ovaj tekst upućujem i samom sebi, da ne bih postao onakav kakav ne želim biti, kao primjer nezdravog stanja uma koje sebi (više) ne smijem dozvoliti.
Moj Maglaj je jedan prelijepi gradić u Srednjoj Bosni. Naslanja se na obale rijeke Bosne, koja ga čini posebno lijepim, upotpunjenim. Vrlo pregledan i jednostavan raspored glavnih ulica, kao i platani koji ih krase, daju posebnu draž ovom malehnom bosanskom gradiću. Moj Maglaj je i dan-danas jedan od najzelenijih gradova u BiH. Ima on i svoje kulturne spomenike, tvrđavu iznad grada koja ga danonoćno nadgleda i čuva od putnika zlonamjernika, zatim vjerske bogomolje koje svjedoće njegovu dugogodišnju multikulturalnu historiju, nekoliko nekropola stećaka, a ima nažalost i brojne spomenike podignute u čast palim borcima koji su stoljećima čuvali ovaj grad od inih dušmana. Nažalost, jer kamo sreće da se nisu imali kome podizati. Mnogi naši sugrađani su položili svoje živote da bismo mi danas mogli u miru, dostojasntvu i slobodi da živimo naše.Međutim, danas u miru postoje mnogi oni koji, svjesno ili nesvjesno, truju ovaj grad, sapliću ga, podmeću mu, ruše ga, uništavaju, razaraju njegovu dušu. Ovdje je teško uspjeti, jer mnogi tuđi uspjeh vide kao svoj vlastiti neuspjeh. Zbog toga ne štede svoje jezike kako bi popljuvali onog uspješnog, hrabrog, drugačijeg, ne bi li time umanjili njegovu važnost. U takvoj sredini teško se odlučiti za nešto novo, bolje, drugačije. Uradiš li nešto što je drugačije od onoga što većina radi, makar bilo i dobro, pomjeriš li se i za centimetar od te učmale pasivne kolotečine, odmah postaješ meta stotina otrovnih jezika koji će te pokušati dotući do te mjere da zažališ što si se uopće usudio da pomisliš na promjenu. Jer ako si dobar, ti nenamjerno upireš prstom u njih, razotkrivaš njihove slabosti, ukazuješ na loše u njima, ti postaješ primjer mogućeg, utireš stazu promjene, a promjena je ono što oni ne podnose. Promjena zahtijeva akciju, djelovanje, trud, određeni napor. Oni to ne podnose. Oni radije sjede, ogovaraju, kritikuju, pljuju. Zato im ti i smetaš. Jer ti si svjedok da se može. Oni žive i postoje - ne može.
Rijetko gdje se može naći toliko razjedinjena zajednica ljudi kao ovdje, na ovom sićušnom djeliću Zemlje. Ovdje niko nikog ne voli, a svako se sa svakim grli. Niko nikog ne potpomaže, a svako se u svakoga kune. Ljudi su neiskreni, licemjerni. Prešućuju loše, kritikuju dobro. Prljavštinom prikrivaju čistoću. Raduju se i likuju nad tuđim neuspjehom. Ne možemo reći da nema imućnih ljudi, ali se njihovo imućstvo ne vidi nigdje osim u njihovim vlastitim kućama, dvorištima, parkinzima. Kada je neko poklonio nešto ovom gradu, zahvalio mu se što ga je odgojio, podigao, othranio i obranio? Kada smo se skupili u jednistvu i uradili nešto za ovaj grad, za sebe? Kada ćemo prestati kukati? Kada ćemo prestati iskati od drugih? Kada ćemo prestati tražiti svoju nafaku u nafaci drugog? Kada čemo prestati čekati da neko riješi naše probleme? Kada ćemo zajedno zasukati rukave?
U Maglaju postoji više akademika, doktora nauka i razno-raznih stručnjaka nego bilo gdje drugo. Možda stručnjak nije prava riječ, jer stručnjak je neko ko je specijaliziran za neku oblast nauke, života. Ovi naši su specijalizirani za sve oblasti (tuđeg) života. Oni su „stručnjaci“ za sport, politiku, religiju, ekonomiju, pravo i naravno u svakoj od ovih oblasti su oni najbolji, oni znaju kako treba a kako ne...Oni znaju ko se s kim posvađao, ko je s kim legao, ko je kome šta rekao, ko je koga prevario, zakinuo, znaju oni ko je vjernik a ko nije, znaju i ko u džamiju ide a ko ne, a znaju i među onima u džamiji ko ide radi sebe a ko radi drugih, znaju šta je hodža rekao na džumi iako su u džamiji samo Bajramom. Znaju koliku ko ima plaću i ko je kome štela (jer svi su primljeni na štelu). Znaju ko je koliko ukrao i kako? Znaju oni sve, al' ne i zaraditi svoj hljeb.
Posebno je izražen sukob grad-selo. Jednima je Maglaj od pruge do Bosne i od petlje do stadiona, sve ostalo je manje vrijedno. Ostatak općine je zatucan, nepismen, svi su seljačine, krkani, nedostojni njih – više rase – gradske raje. Ne smeta njima kada se hralji neko ko živi u gradu, ali im smeta kada se poluglasno oglasi onaj sa sela. Ne smetaju im široke hlače do pola guzice i kačket na stranu kod gradskog dijeteta, ali kad istu odjeću vide na onom sa sela, onda slijedi komentar tipa: „Vidi ovog seljačine matere ti, ne zna ni šta je obuk'o“. Ne može onaj sa sela slušati Dubiozu, Marlija, rep ili neku stranu muziku. Ne, ne, to je samo za njih urbane (kako samo mrzim tu riječ), a urban si naravno jedino ako si njihov, iz grada. Ovi drugi ne vole grad jer misle da su svi u njemu nafurani, umišljeni, šminkeri, mamini sinovi, kukavice. A nisu. Mnogo je onih koji razmišljaju normalno, zdravo. Nažalost kao i u mnogo čemu drugom, oni dobri su tihi, oni loši su glasni i ne ušućuju. Zbog njih oni tihi ne mogu da dođu do izražaja. I opet kao i u mnogo čemu drugom, fali razgovora, druženja jednih sa drugim. Ja sam živio i na selu i u gradu, razumijem život i u jednoj i u drugoj sredini. Volim i jedno i drugo. Volio bih da i jedni i drugi imaju moje iskustvo, siguran sam da bi mnogo drugačije razmišljali jedni o drugima.
Pročitam svoj tekst ponovo i vidim dosta je tmuran, kritičan. Znam, vjerovatno je slična situacija i u drugim gradovima. Ali mene ne boli stanje drugdje, mene boli ovo ovdje, ovo što je moje. Ne trudim se da popravim ono do čega mi nije stalo, nego ono što volim. Zato iznosim svoje stavove o svom Maglaju i nisu ovako crni zato što ga mrzim, nego zato što ga volim. Započeo sam tekst sa onim lijepim u Maglaju i napisao malo, ne zato što se malo šta lijepog ima reći o ovom gradu, nego zato što ne znamo cijeniti ono dobro, makar bilo i malo, pa kako onda da cijenimo nešto više. I da, ovaj tekst upućujem i samom sebi, da ne bih postao onakav kakav ne želim biti, kao primjer nezdravog stanja uma koje sebi (više) ne smijem dozvoliti.