Edhem Mulabdić u prvom bošnjačkom romanu je napisao: “Dobar se dan s večera vidi, a s jutra još bolje. Sunašce ogranulo, hladan još jutarnji zrak ugodno te mili. Ulice čiste, tek po gdje ko zurnim korakom promakne za poslom ili hitra kolica zvrknu, a tutanj i neka zvonka jeka otprati ih iz debelih zidina tvrdih i visokih zgrada.Dućani se otvorili, trgovci iznose robu i vješaju il’ redaju da mušteriji što lakše oko zapne, a oni drugi opet načičkali svoje ćefenke sočnim voćem i svježim zelenjem, gdje će sad mušterija po volji da probira.
Pa to sve po vrhu začinja ona neka jutarnja svježina, a poslena svjetina tek se zapregla i zasukala, da se s rana okrene, jer je vrijeme dragocjeno, a i posao istom cvate kad se tako s draga srca prihvati. Veselost neka i živahnost, pa te sjeća i opominje da je to opet nastao jedan od onih dana kakvi promiču jedan za drugim, kao oni sitni talasi riječice, što žubori eto tuda iza dućana i magaza.”