Vrijedi se boriti za Bosnu i Hercegovinu
Čak 78% mladih većinu svog slobodnog vremena provodi u ispijanju kafe ili u zabavi uz internet i TV. A šta tek reći na podatke da je svega 6% mladih politički aktivno, samo 1% vjeruje da može uticati na politička zbivanja, a samo 5% je član neke organizacije.Svaka osoba koja iole želi dobro Bosni i Hercegovini i vjeruje u njenu perspektivu i svijetliju budućnost mora biti zabrinuta zbog crnih statističkih podataka o pasivnosti, položaju i odlasku mladih ljudi, onih istih koji trebaju biti temelji boljeg sutra. Sa svih strana smo bombardovani pričama kako nam nikada nije bilo teže, kako su nam ekonomija, društvo, kultura i ostali segmenti na rubu ponora.
Pri tome, obavezno je spominjanje glavnih krivaca, onih koji sve konce drže u svojim rukama i koji su u mogućnosti da nam olakšaju isuviše sumornu stvarnost. A neće! Naša izrevoltiranost je veća i ozbiljnija! I sve se na tome završava. Ne želim više slušati ovakve i slične priče, ne dok pasivno živimo dan za danom samo zato što moramo, uzevši lokalnu kafanu i ispijanje kafe kao glavnu zanimaciju, a samosažaljevanje kao neizostavan dio svakodnevnice. Ovdje prvenstveno mislim na nas mlade ljude.
Da, situacija je teška. I naravno da najveći dio krivice snose vlastodršci, ali zašto ne pričamo o pokretu za promjene, aktiviramo se i sami sebi počnemo stvarati bolje uvjete i atmosferu za vlastiti život i okruženje? Kada ćemo nešto uraditi, poduzeti konkretne korake i početi djelovati? Počnimo od sebe i svoje lokalne zajednice.
Pokažimo da postojimo. Odavno nam je trebalo biti jasno da je za trun dobra u ovoj zemlji neophodna grčevita borba i samoincijativa. Kao goruće probleme mladi navode nezaposlenost, siromaštvo, neodgovarajući obrazovni sistem, nepostojanje brige i zakona o mladima itd.
Uprkos mnogobrojnim navedenim problemima, od 1996. godine do danas nije organiziran nijedan veći skup ili incijativa mladih koja bi mogla donijeti znatne promjene. Apsurdni su i nedavno objavljeni podaci prema kojima se veliki procenat mladih ne želi uključiti u društveni-koristan rad, odnosno volontirati. To je i više nego poražavajuće za zemlju kojoj bi bilo kakav vid društvenog angažmana i pomoći dobrodošao, na lokalnom ili višem nivou.
Odbojnost mladih prema volontiranju bi bila prihvatljiva u slučaju njihove prezaposlenosti ili prezauzetosti, ali to sasvim sigurno nije u pitanju. Čak 78% mladih većinu svog slobodnog vremena provodi u ispijanju kafe ili u zabavi uz internet i TV. A šta tek reći na podatke da je svega 6% mladih politički aktivno, samo 1% vjeruje da može utjecati na politička zbivanja, a samo 5% je član neke organizacije.
Ali, ono što je zabrinjavajuće je da 66 % njih želi napustiti BiH. Rješenje svoje egzistencije i ostalih problema vide u nekoj od obećanih zemalja, u ostvarenju „američkog“ sna. Među njima je mnogo mojih prijatelja i poznanika, mladih osoba koje su tek kročile ozbiljnim životnim stazama.
Predočavam im raznorazne argumente i razloge zbog kojih vrijedi ovdje ostati, uključujući onaj (možda nebitan) „da ih sunce tuđeg neba neće grijati kao što naše grije“, da nigdje neće doživjeti bosansku dobrodušnost, gostoprimstvo, otvorenost, osjetiti miris našeg jorgovana, pa do onog najvažnijeg – da i ovdje uz našu angažiranost i borbu postoji perspektiva i bolja budućnost.
Možda griješim. Možda sam zaluđeni nepopravljivi optimista, ali uistinu vjerujem u pozitivne promjene i poboljšanje stanja u kome se nalazimo. To je moj američki san. Ja ostajem da se borim, radi sebe, radi Bosne i Hercegovine.